KOMOVI.COM

O istoriji Kuča se malo što znalo prije nego što je Marko Miljanov, krajem prošlog i na pocetku ovog vijeka, zapisao narodna predanja o postanku i razvoju ovog plemena.

O postojanju Kuča, u nedostatku ranijih pisanih dokumenata  svjedocili su tek izvještaji katolickih misionara, koji su ih posjecivali još od pocetka XII stoljeca.

Pronadeni su i turski popisi stanovništva kuckih krajeva decenijama poznije, u kojima se registruju i pripadnici plemena pod tim imenom. I tek nekoliko vjekova kasnije pocela su da se pojavljuju putopisna djela njemackih francuskih i ruskih pustolova i pisaca, u kojima je opisivan nacin života Kuca kao nomadskog brdskog plemena, karakteristicnih obicaja i etickih normi.

Takvi zapisi postali su brojniji krajem prošlog vijeka, pošto su se Kuci prikljucili, za svijet isto tako egzoticnoj crnogorskoj Knjaževini. Ta štiva, medutim, gotovo da nisu bila ni od kakve koristi za spoznaju porijekla, a pogotovu vremena u kome su Kuci nastali kao pleme.

Sadržavajuci veoma oskudne statisticke podatke, ona su obilovala obiljem romanticnih prica o jednom gordom brdanskom narodu koji nastavlja da živi na - za evropske pojmove - arhaican nacin, cuvajuci tako svoju tradiciju, plemenski nacin života i svoje obicaje.

I tako stižemo do Marka Miljanova, koji ce se - mada vec u poodmaklim godinama, i tek što je stekao nauk o pismenosti - odluciti da za sobom ostavi i pisani trag o nastanku i stasanju svoga plemena.

Svoja istraživanja s kraja XIX stoljeca zasnivace na narodnim predanjima, sacuvanim i prenošenim s koljena na koljeno. I pri tome ce konstatovati da mu je to jedini izvor, pošto - kako je navodio - «u Kucima nema istorije» (pisane, naravno).


On je stoga savjesno bilježio sve što je mogao cuti i saznati obilazeci svoje Kuce, putujuci po selima i katunima, ne zaobilazeci ni susjedna arbanaška plemena. Sakupljao je kazivanja umnih staraca o njihovim precima, pokušavajuci tako da prodre do samih korijena svoga plemena.

Želio je da na taj, za njega u tome vremenu jedini nacin, utvrdi ko je, kada, i kako formirao to toliko osobeno crnogorsko pleme, koje je ostavilo dubok trag u istoriji ovoga naroda.

Uz zapisane pjesme i legende o slavnim bojevima i njihovim junacima, sabrao je to neiscrpno narodno blago u knjizi: PLEME KUCI U NARODNOJ PRICI I PJESMI, nastaloj 1893. godine u njegovom rodnom Medunu, a objavljenoj tek 1904. godine.

Nevican istraživackim poslovima, a u nemogucnosti da izvore potraži u dalekim mletackim i turskim arhivana, kucki vojvoda i pisac ce bezmalo bespomocno konstatovati: "U Kuce je vrlo malo tragova od starina".

Dodace - više naslucujuci, no znajuci istoriju svoga rodnog mjesta - da je Medun "mjesto od davnina", i da "oko grada Meduna ima nekijeh starina i starijeh gradevina, koje su zidane velikijem kamenima".

Pa ce - svjestan ogranicenosti sopstvenih mogucnosti da dosegne do bližih saznanja o porijeklu svoga plemena - rezigrirano zakljuciti da je "o porijeklu Kuca teško doznati istinu, jer se o tome razlicito prica".

Uprkos svemu tome Marko Miljanov ce i nesvjesno otvoriti mnoge dileme o porijeklu osnivaca kuckih rodova i bratstava, iz vremena pojave prvih pisanih dokumenata o postojanju ovoga plemena.

Mnogi istoricari ce potom pobijati, ili potvrdivati njegove pretpostavke o porijeklu i nastanku Kuca, zasnovane na kazivanjima njegovih plemenika.

No, svojim živopisnim pricanjem o rodovskom i plemenskom ustrojstvu, obicajima i nacinu življenja - i posebno o ratnoj epopeji Kuca - Marko Miljanov je zainteresovao istoricare i druge istraživace da zavire u istoriju njegovog plemena.

Stoga nije cudno što njegova djela posvecena ne samo Kucima, nego i drugim brdskim plemenima - slovenskim i arbanaškim - ostaju predmet nesmanjene pažnje istoricara sve do danas.

Smatrana, pri tome, kao nepresušni izvor za nova istraživanja, i nova saznavanja.

Ta kasnija istraživanja - zasnovana na pisanim dokumentima i naucnim procjenama arheoloških spomenika i toponima - precizirace vrijeme u kome se pojavljuje ime Kuci, što Marko Miljanov ne cini.

U njima ce se, zatim, ukazati i na prve pisane dokaze o pojavi katuna i naselja, registrovanih u turskim popisima, u kojima su živjeli rodovi i bratstva pod imenom Kuci.

Svestrani srpski naucnik i sljedbenik kontroverznog akademika i geografa dr Jovana Cvijica, njegov imenjak dr Jovan Erdeljanovic, objavio je neku vrstu „istorijskog katihizsa" o Kucima na koji ce se - s pouzdanjem ili sumnjom - oslanjati bezmalo svi kasniji pisci o ovom plemenu.

U zbirnoj knjizi izdatoj u okviru naucne edicije „Naselja srpskih zemalja" - ciji je urednik bio dr Jovan Cvijic, a izdavac Srpska akademija nauka - Erdeljanovic je 1907. godine opisao prirodu i nacin života tri brdska plemena: Kuca, Bratonožica i Pipera. Naravno, onako kako ih je on odslikao obilazeci ih na pocetku XX vijeka, tacnije u godini 1904.

Iz samog naslova edicije u kojoj se pojavila ova knjiga, bilo je jasno u koju nacionalnu kategoriju Erdeljaovic smješta ova tri crnogorska plemena. Putujuci Crnom Gorom, i držeci pod miškom djela Marka Miljanova - što i sam istice - on se nakon obilaska Kuca ipak, pozabavio i onim djelom njihove zatamnjene predistorije, koju je predstavljalo vrijeme prije pojave narodnog predanja o osnivacima ovoga plemena.

/ izvodi iz knjige "Saga o Kučima" Miodraga Mališe Marovića/

I.