KOMOVI.COM

Kada sa asfaltnog puta koji vodi od Andrijevice prema Konjusima, pa dalje put Komova, u selu Košutiće, skrenete lijevo, pored zidina manastira Čečevo, uska vijugava staza odvešće vas prema planini "Crnogora".

Taj put prolazi pored kuća u kojima uglavnom više niko ne živi, gdje su već odavno zamandaljeni kalpaci i običaji, a dječji plač dopire samo iz nekoliko domova.  

Iznad sela, kada se razminu kuće Cimbaljevića, na putu prema Crnogori čovjek uranja u ogromni kompleks bukove šume, koja je na svu sreću dosad praktično netaknuta, jer put za auta i kamione ovuda još nije prošao. Sve je tako čisto, iskreno i vječno. Oči su pune detalja koje izvaja Božja ruka, pored prašnjave staze, kuda su kroz vjekove prolazili moji prethodnici. Tražili su oni spas čim se snijeg negdje s proljeća otopi sa padina planine, žureći da njihova stada dođu do ispaše i produže život, dajući tako blagotvornu kaplju koja je zalijevala njihovu djecu.

 

Dolazimo do podnožja same Crnogore, na mjestu zvanom Stupica, gdje se nalaze velika korita za pojenje stoke. Iz momačkog grla, negdje iz daljine, odjeknu pjesma koja prolomi goru, "Oj lijepa, prelijepa, što mi srce iscijepa". To Pastir, čuvajući svoje stado, razagoni tišinu, prizivajući djevojke kojih ovdje odavno više nema. Tu u katunu Rupa, na nadmorskoj visini od 1.737 metara, svega tri stana a nekada ih je bilo preko 50. Svega tri planinke i, kako rekoše, još samo koju godinu pa neće ni one, jer starost pritiska, a mlađi kažu "ne vjerujemo da će na planinu, druga su sad vremena, svi idu ka lakšem i boljem".

Sa mojih usana, više za sebe, potekoše stihovi koje sam pisao prije neku godinu, očaran ljepotom ove planine:

Crno ti ime bijela planino

Ponosna stražo, spasu sirotinjski

Zadajala si nadu, vjekovna domovino

Iznad života, gospodarila visinski.

I prosto mi se čini nedokučiva je ova ljepota i visina, gdje nebo izrasta iz planine, gore iznad katuna, prema Žijevu i vrhu zvanom Sedla, jer liči na konjsko sedlo, sa čije se druge strane nalazi Albanija. Naziru se ovdje zidine vojne karaule, kao i ostaci brojnih stanova, koje više niko ne obnavlja. Tu, ispod Jankovog bora, i Baljušine glave, gdje je sve, čini mi se, tako daleko, a nebo jedino blizu, gdje su vjekovima pucali sodomi (Lavine), noseći sve pred sobom. Ljudi se nijesu plašili, vraćali su se uz ove rive ka izdigu (Ispaša), životu i opstajanju. Međutim, u posljednje vrijeme odavde svi odlaze negdje daleko u svijet, noseći sa sobom sjećanja i žive zavičajne slike. Ovdje ostaje netaknuta priroda, njeni važeći zakoni i tišina, ali i neka neskrivena nada da se, ipak, neće prekinuti čovjekovo trajanje na ovim prostorima. Bilo je puno seoba kroz vjekove, ostajali su ovi krajevi pusti zbog velikih ratova i razaranja. Ali, ipak se obnavljao život, počinjalo iz početka, a tajna života je zakopana u ovim visovima i one će svjedočiti budućim naraštajima i vjekovima.

Izvor: DAN