Jahao je bijelog konja. Nosio je sjajni oklop, a u ruci mač kojim je ubio silnog turskog cara, ne bojeći se "nikoga do Boga", jer sve što se ne prodaje i kupuje (a to je bio njegov srpski narod) - bilo mu je najvažnije.
Po pogibiji Miloša obilića na Kosovu polju, njegov vjerni konj Ždralin odjezdi prema Komovima, i zastade na izvoru Vilujevo kolo, gdje se bistrom vodom okrijepi.
Dugo se zadržao i jezdio komskim ljepotama, bježeći od ljudi, i pateći za svojim gospodarom. O njemu, ipak, dočuše tri vasojevićka hajduka i junaka: Otaš Dabetić, Komnen Koljević i Tomo Batićević. Dogovore se da uhvate Ždralina, pripremivši so i potkov za njegova potrošena kopita. Ali od Ždralina ni traga ni glasa, čak ni za komske vile posestrime. Otaš je predložio braći po oružju da odu na Vilin kladenac, prospu so oko njega, i vilama komskim nalože da zapjevaju glasom Obilića, kako bi ga domamili i uhvatili. Tako i urade.

Komovima nastade jeka kada Ždralin izađe iz neke pećine i uputi se prema izvoru i pođe prema glasu svoga gospodara. Sreta Otaša Nikolina, hajdučkog harambašu, koji je pobio bezbroj turskih zulumćara, pa i samog bega Ljubovića. Ždralin je sa nevjericom prišao Otašu, ržući, te ga hajduci potkovaše a komske vile donesoše njegovo nađeno sedlo, te Ždralin živnu. Snagu je brzo povratio pijući hladnu planinsku vodu i pasući ljekovitu travu!
Oživjela su brzo njegova ognjena krila, noseći hajduke, koji su ga podsjećali na kosovske vitezove, tamo gdje su turski zulumćari, a posebno Otaša, koji ga je u svemu podsjećao na svoga prvog gospodara Miloša.
Legenda dalje kaže da i danas nad Komovima jezdi Milošev Ždralin u potrazi za svojim gospodarom i vasojevićkim junacima.

Milutin Osmajlić