U vrijeme velikog rata u Vasojevićima nađe se Radovan Karadža u izbjeglištvu sa povećom grupom sitne djece i druge nejači. Zanoćiše na nekoj vjetrometini. Noć studena, a nejač pokisla, a nigdje ništa da se nađe da se vatra podloži. Radovan gleda kako djeca i odrasli cvokoću. Kako je tuda prolazila telegrafska linija od Cetinja prema Andrijevici, Radovan uzme sjekiru i posiječe jedan telegrafski stub, iscijepa ga i naloži dobru vatru i ogrije nejaku sirotinju.
Na Cetinju zamukao telegraf i telegrafisti hitno krenu linijom da traže kvar. Kad su vidjeli u čemu je stvar pozovu Radovana da sa njima pođe kod knjaza.
-Što mi posiječe jezik, Radovane?-upita knjaz
-Nijesam ja posjekao svijetlom knjazu jezik, ne dao Bog. Ja bih i sebe i svoju porodicu dao za dlaku s knjaževe glave. No, svijetli gospodare ubrah jedan direk i spasih nejač i sitnu dječicu koja na onoj vjetrometini ne mogaše dočekati zoru. A sad, ako sam pogriješio evo moje glave i naplati direk.-kaza Radovan hladnokrvno.
-Zdravo mi bili takvi sokolovi, a direka će biti, ali svakojako nemoj više.-reče gospodar smijući se i pružajući mu ruku.