"Ako ima mjesta koja su stvorena za pjesmu, onda su to Komovi. Ako ima mjesta gdje može pjesma u  srce i dušu da udari, onda bi to, opet, bili Komovi.

Komovi imaju snagu da uhvate svakog ko tu dođe, a najviše svojom pjesmom i nekom mladalačkom tugom u pjesmi, ljepotom djevojačkom i momačkim stasom i glasom...

Pjesme o Komovima nose snagu života, ljepotu izraza. Većinom su to žalne pjesme, spojene sa lijepom tugom za Komovima, njihovom tišinom. No, u toj tuzi ima vedrine, života, nade, ima iskonske snage da se istraje i živi..."

 

Milutin Osmajlić

„Jedan Stijović iz Sućevske kod Andrijevice, prilikom nekog veselja, nazdravi: ’Uzdravlje vojvode Miljana, popa Mašana, Panta Cemova, Zarije Bakića, Zarije Protića i Mira Dedovića!’“.

Pošto je još naređao neke glavare i nazdravio svim Vasojevićima, jedan od glavara mu dobaci:  - Ne zaboravi, Božo, i onoga sa Cetinja ( misleći na knjaza Nikolu). Veliki je čovjek, samo da je Vasojević, još bolji bi bio!“

Milutin Osmajlić

 

Pored svega što se zna koliko ga je cijenio vojvoda Marko Miljanov, kada ga je Bećo Nikolin Popović, na jednom sjedniku Kuča, upitao:
-Vojvoda, da te nešto pitam, da mi pravo kažeš? Samo, nemoj se ljutiti!

-Ela, Bećo, samo znam da nećeš nešto pametno progovoriti!
-Obraza mi, ima li boljega Crnogorca u Crnoj Gori od tebe? -Eto, Bećo, bogme sam zna da nećeš ništa mudro reć! Kako nema, jadan ne bio!? Mnogo ih je. Ne bih ih mogao pobrojati za tri dana.
-Kaži nam bar jednoga, jer mi mislimo da nema od tebe boljega.
-E, ima! Jednoga ću ti kazat, ma nemoj za više pitat.
-Ko je taj?

Opširnije...

Poveo Savo Novičin konja na Pazar u Andrijevicu. Došao Turčin iz Plava na pazar, dopao mu se konj i hoće „pošto poto“ da ga kupi.
-Boga´ti, ima li ovaj konj kakve mane?-upita Turčin Sava.
-Zakleću ti se pred dva Srbina i dva Turčina da mu je jedina mana što neće uz drvo- reče Savo ozbiljno.
Turčin odgovor shvati kao šaljivu pohvalu konja, plati koliko mu je Savo tražio, uzjaha konja i pođe preko mosta na Zlorečici, koji je bio napravljen od tesanih bukovih stabala. Kad dođe do mosta, konj naglo stade kao ukopan i ni makac. Nije htio preko mosta. Turčinu tek sada bi sve jasno. Zaobiđe most, nagna konja te pregazi Zlorečicu i nastavi put za Plav.

Miloš Radojev bio je jedan iz prve vrste ljudi.
Isticao se gorštačkom figurom i, naročito, domišljenošću. Ako bi neko uspio da ga naljuti pa, eventualno, izvuče deblji kraj, ne bi mnogo izgubio: reći će ljudi – on se suprostavio Milošu Radojevu!
Hoćaše Miloša da isproba Milić Nukov. A dobar čovjek je bio Milić Nukov.
Miloš Radojev je natapao kukuruz, čiji listovi su počeli da se pod avgustovskim suncem uvijaju kao boljovime. Viđe to Milić Nukov i odvrnu vodu na svoju livadu- pustoliju obraslu trnjem. Miloš skiči kao poparen baci motiku preko ramena i onako kratak tragom vodotoka za časak stiže na glavni jaz. Viđe da je ruka vješto zagrebla vodu sa njegovog jaza i krenu za vodom. Zateče Milića kako sjedi i puši. Bez pozdrava ga upita:

Opširnije...