U vrijeme velikog rata u Vasojevićima nađe se Radovan Karadža u izbjeglištvu sa povećom grupom sitne djece i druge nejači. Zanoćiše na nekoj vjetrometini. Noć studena, a nejač pokisla, a nigdje ništa da se nađe da se vatra podloži. Radovan gleda kako djeca i odrasli cvokoću. Kako je tuda prolazila telegrafska linija od Cetinja prema Andrijevici, Radovan uzme sjekiru i posiječe jedan telegrafski stub, iscijepa ga i naloži dobru vatru i ogrije nejaku sirotinju.
Na Cetinju zamukao telegraf i telegrafisti hitno krenu linijom da traže kvar. Kad su vidjeli u čemu je stvar pozovu Radovana da sa njima pođe kod knjaza.
-Što mi posiječe jezik, Radovane?-upita knjaz
Skupio se veliki narod na Brodu u Konjusima. Podignuta je crkva pa došao vladika sa Cetinja da obavi osvećenje crkve. Po završetku osvećenja vladika je dao prilog crkvi i zahtijevao od imućnijih domaćina da i oni daju prilog da se nabave ikone i crkva ukrasi.
Kada su priložnici završili davanje, vladici je prišaom Radič Babović zvani Ćuto, dao je svoj prilog i zamolio vladiku da baci anatemu na Baboviće ukoliko se budu međusobno ženili i udavali. Vladika ga zapita zašto to radi, a Ćuto će:
Gledas Jerinju, vrh Sjekirice,
dok Krs ti velji – Komlje potire:
prozori tvoji, usred svanuca,
broje dimove seoskih kuca!
Moj dragane što ne dođe
U zaborav sve mi prođe
Što ne dođe na Komove
Međ jablanje i dolove
Gledala sam s Koma plava kako vjetar zamotava
gledala sam s Koma plava kako vjetar zamotava i gledala
bijele brave niz Komove kako jave
i gledala
bijele brave niz Komove kako jave