Jugozapadno od Andrijevice, oko par stotina metara, u selu “Božiće” nalazi se uzvišenje Grace, gdje je u srednjem vijeku postojala tvrđava tj. grad kako i samo ime kaže.
I danas se moze primijetiti prostor gdje je nekada postojala tvrđava koja je imala strategijski značaj na raskrsnici puteva uz rijeku Lim i njenu pritoku Zlorečicu (Dobra rijeka).
Ovo mjesto kasnije dobija ime Andrijevica po Miroslavljevom sinu Andriji Nemanjiću (1250-) koji je sagradio manastir na Dobroj Rijeci (Zlorečici) na Gracu, gdje je jedno vrijeme stolovao a poslije njega ovo je bio stalni grad vojvode Vasojević Steva.
U blizini ovog grada nalazi se Sokolovina (danas Podi, preko rijeke Zlorečice) gdje je sokolar Andrija imao svoja utvrđenja.
Grad je s vidika imao stražarsku zgradu i šančeve (bedeme) koji su građeni od zaoštrenog kolja i kamena. U blizini, se kao pomoćna kula grada, uzdizala kamenica, koja utvrđuje sistem odbrane grada (Graca). Naspram Graca bile su dubrave, šume, zeleni bregovi, stalna naselja kojima je tada bila potrebna zaštita.
Tako je Božiću – svetoj zemlji i manastiru zaštita bio Gradac, odnosno kule i stražarice koje su bile pokraj puta. Manastir, koji je podigao Andrija na Gracu bio je ograđen velikim zidom i imao je dva ulaza. Glavna kapija, zasvedena velikim lukom, nalazila se na jugozapadu, a prema njoj (i danas se vide tragovi), vodi kaldrmski put od rijeke Zlorecice prema zidovima manastira. Andrija Nemanjić je podigao manastir prema uzoru na raško-moravske manastire.
Nema sumnje, da je manastiru i stanovnicima okolnih sela ovaj prostor omogućavao pogodan život. Naime: neposredna blizina izvorske vode, rijeke Zlorečice, Lima, Perućice Kutskaje i druge izvorske vode pružale su dobre uslove za ribolov i put koji vodi ovuda, kojim su prolazili karavani ka velikim trgovačkim centrima i gradovima (sastavni dio glavnog puta između stare Raške i Zete), veliki bujni šumski pojas Komova i livada pružali su izvanrednu mogućnost za razvoj stočarstva, zemljoradnje, pčelarstva, kao i siguran prostor za formiranje zbjegova u slučaju ratne opasnosti.
Manastir u Božiću zapaljen je, kako neki izvori kazuju 1454.god. Te godine zapaljeni su i opljačkani skoro svi manastiri u dolini Lima. Manastir na Dobroj Rijeci branjen je punih pet godina, o čemu svjedoče i djelovi jedne epske pjesme:
„Ne daju se crni kaluđeri,
Pokraj Graca oko vode Lima.
No su odasvud pritisnuli Turci,
Pale crkve okolo Komova...“
I pored svih tih vjekovnih muka i zla Vasojevići su se odupirali turskoj sili i Klimentima. Tako je i poslije 1765.god. narod Vasojevića ustao protiv Turaka i polako oslobađao prostore oko Komova i šire. Pop Katana (prvi) Kovačević. Knez Vasojevića ponovo obnavlja manastir u Božiću od borovine. I danas se vide kameni temelji i zapisi u kamenu. Turci su ponovo spalili ovo sveto zdanje koje više nije obnovljeno.