KOMOVI.COM

U Lijevoj Rijeci Vasojevići su mirno živjeli sa ostalim plemenicima, ali ne i sa susjednim plemenima: Kučima, Bratonožićima, Rovčanima i Moračanima. Tako, jednom prilikom, Kuči dovedu Turke u Lijevu Rijeku, koju popale i razruše do temelja, a stanovništvo protjeraju na nekoliko godina. Neka bratstva se za stalno iseliše, kao: Karadžići u Drobnjake, Đurovići u Crmnicu, Bojići u Moraču, a jedan dio Dabetića (Morakovaca), kao Marojevići i Ćorovići, u Župu nikšićku.

U to vrijeme (vrijeme rata između Turaka i Venecije za prevlast nad tvrđavom Kandijom na Kritu, 1645-1669, takozvani Kandijski rat, u  kome su učestvovala, za novac, i brdska plemena na strani Mlečana), knez Stanoje Nikolin Dabetić – Rajević, iz sela Kami, sa ženom i sinovima bježi u Rovca kod svoga tasta kneza Ivaniša. Tamo boravi dvije godine, sve dok Stanoja ne izdade knez Ivaniš begu Ljuboviću. Beg Ljubović ubija Stanoja i dva mu sina. Njihove žene odvode u ropstvo, u Mostar.  Stanojeva žena Stana iz Mostara piše pismo svome djeveru Otašu, opominjući ga da je došlo vrijeme da osveti svoga brata i sinovce. Otaš odlazi sa još trideset Vasojevića na kulu kneza Ivaniša, gdje je bio i beg Ljubović sa trideset pašajlija, kupeći harač nakon devet godina. Sve ih poubijaju, kao i kneza Ivaniša sa njegova dva sina. Tom prilikom je poginuo i Komnen Koljević, pobratim Otašev.

 

Družina se vratila u Vasojeviće sa velikim plijenom.

O ovom događaju ima jedna narodna pjesma koja je štampana u „Novoj Zeti“ za 1889. godinu. O istom događaju su pisali i Pop Bogdan Lalević i Ivan Protić, u knjizi „Vasojevići u crnogorskoj granici“ (1903), izdanje Srpske kraljevske akademije, urednik dr J. Cvijić, koji tom prilikom za Vasojeviće kaže: „Po psihofizičkim osobinama ovaj narod u mnogome je bliži stanovnicima visoke Šumadije negoli stanovnicima starocrnogorskih plemena. Zato i sami veruju da su najčistiji Srbi“.

 

Milutin Osmajlić